Kada je Bog stvarao svijet dao mu je formu, željeći da mi lakše spoznamo njegovu sadržinu. Već ovdje pronalazim vezu između ova dva pojma – elementa, jer bez forme kao nosioca karaktera svaka sadržina, bila ona prirodna ili stvorena kreativnim dejstvom čovjeka, svakako gubi smisao.
Nosilac forme. Kako ga pronaći? Da li je to linija, površina, boja, intenzitet, volumen, masa? Ili je ključ forme u oku, svijesti ili podsvijesti posmatrača – stvaraoca? Možda je u pitanju prethodno iskustvo, moć vladanja nad ko-mpozicijom, kao rasporedom likovnih elemenata u savršenom skladu. Ili, moguće je da sintezu svih ovih mogućnosti čini osnovu forme, forme kao konture, suštine prepoznatljivog i konkretnog u bilo kom likovnom djelu.
Odavno sam prihvatio stav nekih teoretičara umjetnosti da je forma zapravo sadržaj. Kada se prepriča sadržaj “Hamleta” dobije se najopskurnija krimi-nalistička priča sa dosta ubistava. Još je bolji primjer Floberovog romana “Go-spođa Bovari”. Veličinu ovom djelu daje stil Floberov, inače po samom sadržaju mogla bi to biti jedna banalna ljubavna storija. Ne bi se moglo reći da je i u ostalim sferama života forma toliko važna kao u umjetnosti, ali da nijesmo usvojili oblike ponašanja ostali bismo na novou divljaka. Pa tako ne bi trebalo da bude zanemarljiva forma i u politici.
Uglavnom, zaista su umjetnička djela tako dizajnirana i iskazuju posebnu formu. Nego, čini se da je formalizam ipak malo preširoka teorija jer će u sebe uključiti i raznorazne stvari koje očigledno nijesu umjetnička djela. Naime, i mno-ge druge stvari se grade i izrađuju tako da iskazuju značajnu osobitu formu: vojni avioni, autoputevi itd. Takođe, ovako čisti formalizam ipak bitno zanemaruje sadržaj umjetničkih djela koji je veoma važan za karakterizaciju umjetničkog djela upravo kao umjetničkog djela. To pokušava ispraviti poboljšana neoformalistička teorija koja uvodi i sadržaj, te naglašava kako su često forma i sadržaj ne-raskidivo vezani. Sada se pak opet kao protivprimjer mogu navesti umjetnička djela koja zaista nemaju nikakav sadržaj npr. djela tzv. optičke umjetnosti ili ko-nstruktivistička djela itd. Zašto krenuti ka suštinskom značenju likovnog djela baš ovim putem? Naravno da možemo ići u suprotnom smjeru, tačnije, od sadržine kao svega što čini jednu formu, i odgovora na pitanje – kako je ta forma predstavljena? Tekstura, materijal, individualni pristup objašnjenju suštinske forme. Jer koliko god da su međusobno povezani, moramo shvatiti da su ova dva pojma, u određenom smislu suprotni. Ne u značenjskom smislu, niti u likovnom. Prosto, ponekad nijesu podjednako zastupljeni, proporcionalni, čime mogu i da isključe jedna drugu. To je ta unakrsna struktura koja obuhvata, osim ove dvije krajnosti – proporcionalno i disproporcionalno – i mnoge druge elemente jednog umjetničkog djela. O kojoj god grupi činilaca da je riječ, ili će biti u svrsi forme, ili njenog objašnjenja i konkretizovanja.
Već su pred nama dva izbora. Čini se da skoro i nema razlike između ova dva izbora ili naša dva pojma. Ali srećom, nije tako. Tek ovdje otvaraju se vrata „sopstvenom“ pristupu umjetničkom djelu. Javlja se „sopstvena“ forma sa svojom karakterističnom sadržinom. I tek ovđe, od izbora i sposobnosti samog autora zavisi kako i đe se rasporediti svoje linije, površine, volumen. Jer tu se krije i karakter, i različitost u tretiranju materijala, kao i promišljanju o prostoru i formi na jedan sasvim drugačiji, grafički način. To je kontinuirani rad kroz čije etape ne samo da ćemo stvoriti svoju formu, već ćemo biti svjedoci upoznavanja svoje kreativne suštine – svoje sadržine.